Fairy in a library

2016 bila je godina u kojoj je većina knjiga koje sam pročitala bila apsolutno loša. Bez neke književne vrijednosti ili kvalitetnog pisanja, bila je to godina površnih teen romana i napornih ljubića.
Zato sam se u 2017 odlučila izvući iz te čitalačke rupe bez dna i donijela jednu od onih tipičnih novogodišnjih odluka - neću čitati sranja.
Mislila sam da bi najlogičnije bilo početi sa nekim od lektirnih naslova koje rijetko kada pročitam u potpunosti iz jednostavnog razloga - ne volim čitati kada mi netko kaže da moram.
Prvi na listi bio je Lovac u žitu.
Nisam imala pojma o čemu se radi ali čula sam za tu knjigu, vidjela sam njena lijepa izdanja po knjižarama i znala sam da se smatra klasikom.
Zašto? To mi još uvijek nije jasno.

Roman je pisan u prvom licu, iz perspektive Holdena Caulfielda, imućnog sedamnaestogodišnjaka iz New Yorka koji je, ne po prvi put, izbačen iz škole. radnja prati nekoliko dana, od njegovog zadnjeg dana u školi do skitanja po Velikoj Jabuci odgađajući povratak kući zbog straha od suočavanja s roditeljima. Ipak, naglasak nije na radnji već na unutarnjem svijetu lika - na njegovim razmišljanjima, stavovima i pogledu na svijet.

Nisam sigurna od kuda da počnem - pa ću početi s tim da ne znam zbog čega bi ovo ikad bilo uvršteno u lektire. Stvarno ne znam. Knjiga se lako čita, ali u pisanju nema ničega zanimljivog, pisac se izrazito trudi da glavni lik priča kao "tinejđer" i zbog toga naporni broj puta ponavlja stvari kao "to me oborilo" (baš ovaj točni izraz ponovljen je toliko puta i u toliko različitih situacija da više ni uz kontekst nisam mogla shvatiti što to zapravo liku znači).
Glavni lik mi je bio strašno antipatičan. Shvatila sam što je pisac htio s njim učiniti - prikazati ga kao buntovnog, ne shvaćenog mladog čovjeka koji je jako složen i inteligentan, ali to nije bilo ono što je postigao.
Haulden je naporan, pretenciozan i zapravo se cijeli roman samo žali. U pokušaju da napravi lika s kojim će se čitatelj poistovjetiti, Salinger je stvorio lika koji je pun kontradikcija i, na kraju krajeva, nepodnošljivo nerealan.

Najgore od svega je to što ovaj roman, osim nedostatka radnje, izgleda nema ni neku bitnu poruku. Cijelu sam knjigu čekala da dođem do nečega bitnog, nečega što je natjeralo pisca da ovo napiše, neku ideju iza svega ovoga, razlog zašto je bilo potrebno saznati toliko o Holdenu i ostalim likovima.
Ništa.

I želim završiti sa jednim komentarom koji sam našla na goodreadsu kada sam nakon čitanja otišla provjeriti jesam li nešto propustila, je li mi neki detalj koji je ključan za shvaćanje knjige promaknuo.

People have said you have to identify with Holden in order to understand the book, but I don't think identifying with him is a good thing at all. He's lazy, he's sexist, he's homophobic and he's very mentally disturbed. Whilst I can almost put some of this in to context because of the time it was written (when it was "okay" to be homophobic and sexist), I can't understand how in this day and age you can sit there and go "man, I get this character".

Hvala na čitanju,
Mia.

Kao mali, svi vole priče o princezama, no onda ti mali malo narastu i takve priče padaju u drugi plan - ipak, možda i ne moraju. Jer iako se više nikome ne sluša o princu koji na bijelom konju iz dvorca spasi princezu, mnogi bi željeli čuti priču o princezama koje ovoga puta ne traže da ih se spasi već uzmu stvari u svoje ruke i spase ne samo sebe, već i cijeli planet. Jer što se dogodi kada se tradicionalna bajka spoji sa elementima znanstvene fanstasitke?

Ne znam kako da počnem pisati o ovome filmu. Isto kao što nisam znala ni kako da počnem pričati nakon što sam ga pogledala.
Ja nikad, nikad, nikad nisam pogledala bolju adaptaciju knjige. Ozbiljno. Trebalo bi reći da sam inače kod takvih filmova nepodnošljiva zbog onih klasičnih "ali u knjizi je ovo bilo ovako" ili "to se nije trebalo tako dogoditi" i "znaš, zapravo...". Jednostavno, kada zavolim knjigu, jako mi je teško gledati kako su u njenoj adaptaciji po meni bitni dijelovi nemilosrdno izbačeni ili likovi promijenjeni.
Ovdje toga problema nije bilo.
Ali, da počnem od početka. Što se castinga tiče mislim da je Emilia Clarke bila nevjerojatno dobra, savršeno je odglumila uvijek sretnu i pozitivnu Louisu (a i pčelaste tajice su joj odlično stajale), Sam Claflin, koji mi je u Love, Rosie bio odličan kao Alex, ovdje, u ulozi Willa mi se u početku nije toliko svidio. Nekako sam Willa uvijek zamišljala grubljeg, ipak, polako mi je i Claflinov Will prirastao srcu, pogotovo ono sarkastično dizanje jedne obrve. Mene je impresioniralo to što su skoro svi likovi fizički isti kao i u knjizi i da, znam da mi to ne bi trebalo biti toliko bitno jer knjiga je knjiga, a film je film no ipak, ne mogu si pomoći.
Soundtrack filma i općenito cijeli ugođaj također su bili nevjerojatni, a sama se radnja pokazala jednako dobra kao i u knjizi (čiju recenziju shvatila sam, moram napisati jer ček ni sada, dvije godine nakon što sam tu knjigu prvi put pročitala, moja ljubav prema njoj ne prestaje.)
Ono najbitnije, film je savršeno prenio odnos između Willa i Lou sa knjige na platno - cijela se publika smijala, pa plakala, pa opet smijala - i svi su na kraju ostali samo još malo, kao da nisu sigurni je li film trebao baš tako završiti.
Uglavnom, što da kažem? Film me kupio, odmah i svaku daljnju minutu samo mi se sviđao još više, odličan je stvarno i svima preporučam da ga pogledaju.
Do čitanja,
Mia


P.S. Ali stvarno mi je soundtrack bio odličan - od Imagine Dragonsa do 1975 i Eda Sheerana, mislim da ću sad sve lijepo na repeatu slušati.

Trenutno se nalazim u gledalištu ljetne pozornice, prijateljica i ja uranile smo na film pola sata i sada gubimo vrijeme ponovno listajući knjigu čiju adaptaciju smo došle pogledati - nevjerojatno dobru "Tu sam pred tobom" Jojo Moyes.
Danas sam malo zanemarila pisanje bloga jer stvarno nisam stigla, pa evo, sve što nudim je nekoliko glupih rečenica koje pišem dok Antonia uporno dramatično na glas čita knjigu i komentira kako je po njoj sofa tako glupa riječ, "To je kauč.", kaže.
S obzirom da dvadesetak minuta nije dovoljno za ozbiljni post -

Razlozi zašto su ljetne pozornice bolje od kina (njih devet, jer se desetog stvarno nisam mogla sjetiti.).
1. Hranu je dopušteno unositi izvana, tako da je guranje svega i svačega u torbe nepotrebno
2. Razgovor o filmu, tijekom filma (da, ja sam jedna od takvih ljudi) je dopušten jer se na otvorenom prostoru ne čuje sve toliko
3. Glava vas ne boli od klime (svjež zrak jeeej)
4. Ludi fanovi film pogledaju u kinu, kada izađe ostavljajući mjesta svima koji ga ležerno žele pogledati na ljetnoj pozornici.
5. Ljetna atmosfera
6. Ponekad šišmiši prolete i nikome na smetaju a izgledaju jako slatko
7. Možete napraviti sve onako hipsterske fotografije lampica obješenih okolo prije nego što film počne
8. Umjesto napornih trailera, prije početka filma svira glazba.
9. Nema reklama

Evo, film će početi tako da se ja pozdravljam.
Do čitanja,
Mia

Mijin život je odličan - ima skladnu obitelj, dečka kojeg voli i upravo je primljena na Juliard - jednu od naprestižnijih glazbenih škola u Americi. Iako nije sasvim sigurna želi li otići na Juliard i rastati se od Adama koji ima velike snove za sebe i svoj bend, tu važnu odluku ovako i onako nikada neće morati donijeti jer će je automobilska nesreća u kojoj će se naći sasvim istrgnuti iz života koji joj je poznat. Mia će izgubiti roditelje i mlađeg brata, te sama pasti u komu i na umu imati samo jedno - treba li ostati?
"Doživjela sam i ja svoja razočaranja, bila sam usamljena, frustrirana i ljuta, osjetila sam sve one gluposti koje i ostali osjećaju. No nikad nisam osjetila tešku bol. Toga sam bila pošteđena. Nikada nisam dovoljno očvrsnula da bih se mogla nositi s onim s čime bih se morala nositi kad bih ostala."
Radnja ovog romana se odvija tijekom 24 sata i zbog tako kratkog vremenskog trajanja odvija se vrlo brzo. Mia ima samo jedan dan da odluči je li život bez njenih voljenih uopće život i je li ona sposobna nositi se sa takvom boli. Roman ima elemente fikcije - iako je Mia u komi ona vidi i čuje sve što se oko nje događa, a priča je popunjena sa nekoliko retrospekcija u kojima saznajemo o Mijinom odnosu sa Adamom i njenim najboljim prijateljima te o nekim trenucima koje je provela sa obitelji.
"Pitala sam ga koju pjesmu svira. "Nazvao sam je 'bluz za djevojku koja odlazi na Juliard i slama moje pankersko srce'."
Nikada ne plačem na knjige. Najbolje što je do sada neka knjiga iz mene izvukla je bio peckav nos. Sve dok se nisam dokopala ove. Jecala sam kao malo dijete i iskreno mi je žao onoga tko je nakon mene tu knjigu posudio iz knjižnice. Samo pisanje je nevjerojatno - već na samom početku - kada se govori o automobilskoj nesreći, bila sam očarana načinom na koji je autorica napravila kontrast između mirnoće početka vožnje i kaosa koji uslijedi.
Najbolji dio (ili najgori) je to što iako je knjiga grozno tužna i srcedrapajuća humor kojim su prožeta Mijina sjećanja potpuno promijeni ugođaj - njezina veza, veza njenih roditelja, razgovori sa najboljom prijateljicom... Sve je to tako normalno, tako svakodnevno. Svi mi proživljavamo neke trenutke slične onima kojih se Mia prisjeća i ni ne pomislimo koliko bi brzo mogli ostati bez svega toga. Mia je lik s kojim se lako poistovjetiti - njeni problemi postaju vaši, njene brige postanu vaše i polako vas potpuno uvuče u priču do te mjere da shvatite da zadržavate dah dok čitate jer ne želite pokvariti ono što će se dogoditi.
Ova knjiga je bila sve osim ono što sam očekivala, i "bolno lijep roman" je po meni savršen opis. Jedino što još mogu dodati jest da se nakon čitanja knjige osjeća jaka potreba da kažete svima koje volite koliko vam znače i da se jedno pola sata od završetka čitanja ne može normalno komunicirati.

Knjiga je snimljena u film, no ja ga još nisam pogledala i nekako najradije ne bih, ali u isto vrijeme me živu jede znatiželja.
 Što se trailera tiče, on mi je nekako meh...

Wo-ho-ho hey, kako ste?
Četvrti je dan ovoga mjeseca i ja ležim u krevetu gledajući glupe vlogove na youtube-u. Gospodar prstenova me čeka, no nekako mi ga se tako neda uzeti u ruke.

Danas mi se piše o promijeni mišljenja.
Pred nešto sam vremena ponovno išla čitati jednu od knjiga koju sam redovito na dugo i široko hvalila svakome tko bi me bio voljan slušati. Nakon čitanja shvatila sam da knjiga nije pretjerano dobra, dapače bila je grozna. Glupa priča, loše pisanje, dosadni likovi. Knjiga koja mi je prije bila nešto nevjerojatno sada je bila samo jedno veliko razočaranje. Odjednom me bilo sram pri pomisli na to da sam ja tu knjigu ljudima preporučala.
I od tada sam počela sumnjati i u ostale knjige koje su mi ostale u tako dobrom sjećanju. Shvatila sam da je jedini način na koji to bar donekle mogu utjecati vođenje bilješki dok čitam - stavljanje svojega mišljenja na papir, tako da nakon što određeno vrijeme prođe mogu samo pročitati zapisano i sjetiti se točno što mi se kod knjige svidjelo, a što nije. Dugo sam vremena to odbijala činiti jer mi je zapisivanje tijekom čitanja remetilo nekakav tijek (onaj koji ja znam kao - ne jedi, ne misli, ne diši, ne živi dok napokon ne završiš ovu knjigu).
I tada je nastao ovaj blog. Trebalo mi je mjesto na koje mogu doći i pisati o knjigama koje sam pročitala i, iako imam i bilježnicu u koju zapisujem puno više razbacanih mišljenja i citata, ovo mi se svidjelo više od drugih načina bilježenja pročitanoga.
A što se bloga tiče, polako sam počela trošiti svoje vrijeme na još jedan način (to je izbjegavanje Gospodara prstenova, kažem vam) i radim na tome da ga premjestim na Wordpress, s obzirom na to da je on mnogo organiziraniji i ugodniji za korištenje od Bloggera, no to će potrajati još neko vrijeme.

Sutra obećajem jednu recenziju kao ispriku za ovaj kratki mali nered od posta, a do onda - hvala na čitanju!
Mia
(i zaželite Captainu Americi sretan rođendan)