2016 bila je godina u kojoj je većina knjiga koje sam pročitala bila apsolutno loša. Bez neke književne vrijednosti ili kvalitetnog pisanja, bila je to godina površnih teen romana i napornih ljubića.
Zato sam se u 2017 odlučila izvući iz te čitalačke rupe bez dna i donijela jednu od onih tipičnih novogodišnjih odluka - neću čitati sranja.
Mislila sam da bi najlogičnije bilo početi sa nekim od lektirnih naslova koje rijetko kada pročitam u potpunosti iz jednostavnog razloga - ne volim čitati kada mi netko kaže da moram.
Prvi na listi bio je Lovac u žitu.
Nisam imala pojma o čemu se radi ali čula sam za tu knjigu, vidjela sam njena lijepa izdanja po knjižarama i znala sam da se smatra klasikom.
Zašto? To mi još uvijek nije jasno.

Roman je pisan u prvom licu, iz perspektive Holdena Caulfielda, imućnog sedamnaestogodišnjaka iz New Yorka koji je, ne po prvi put, izbačen iz škole. radnja prati nekoliko dana, od njegovog zadnjeg dana u školi do skitanja po Velikoj Jabuci odgađajući povratak kući zbog straha od suočavanja s roditeljima. Ipak, naglasak nije na radnji već na unutarnjem svijetu lika - na njegovim razmišljanjima, stavovima i pogledu na svijet.

Nisam sigurna od kuda da počnem - pa ću početi s tim da ne znam zbog čega bi ovo ikad bilo uvršteno u lektire. Stvarno ne znam. Knjiga se lako čita, ali u pisanju nema ničega zanimljivog, pisac se izrazito trudi da glavni lik priča kao "tinejđer" i zbog toga naporni broj puta ponavlja stvari kao "to me oborilo" (baš ovaj točni izraz ponovljen je toliko puta i u toliko različitih situacija da više ni uz kontekst nisam mogla shvatiti što to zapravo liku znači).
Glavni lik mi je bio strašno antipatičan. Shvatila sam što je pisac htio s njim učiniti - prikazati ga kao buntovnog, ne shvaćenog mladog čovjeka koji je jako složen i inteligentan, ali to nije bilo ono što je postigao.
Haulden je naporan, pretenciozan i zapravo se cijeli roman samo žali. U pokušaju da napravi lika s kojim će se čitatelj poistovjetiti, Salinger je stvorio lika koji je pun kontradikcija i, na kraju krajeva, nepodnošljivo nerealan.

Najgore od svega je to što ovaj roman, osim nedostatka radnje, izgleda nema ni neku bitnu poruku. Cijelu sam knjigu čekala da dođem do nečega bitnog, nečega što je natjeralo pisca da ovo napiše, neku ideju iza svega ovoga, razlog zašto je bilo potrebno saznati toliko o Holdenu i ostalim likovima.
Ništa.

I želim završiti sa jednim komentarom koji sam našla na goodreadsu kada sam nakon čitanja otišla provjeriti jesam li nešto propustila, je li mi neki detalj koji je ključan za shvaćanje knjige promaknuo.

People have said you have to identify with Holden in order to understand the book, but I don't think identifying with him is a good thing at all. He's lazy, he's sexist, he's homophobic and he's very mentally disturbed. Whilst I can almost put some of this in to context because of the time it was written (when it was "okay" to be homophobic and sexist), I can't understand how in this day and age you can sit there and go "man, I get this character".

Hvala na čitanju,
Mia.