Will je svojim odlaskom Louisi obećao bolji život - dao joj je priliku da uči, putuje, napreduje - radi sve ono što je on smatrao da njezinom životu fali. Ipak, svojim je odlaskom ostavio još nešto - tugu. A tuga nikome tko mu je bio blizak nije baš potpuno davala da nastavi s životom.Da, Lou je putovala, i kupila si stan u Londonu, otišla je od doma, no nikako si nije mogla stvoriti svoj. Osjećala se je izgubljeno koliko god da se izvana sve što čini možda doimalo ispravno. A onda u njen život dolazi Lily, kaotična šesnaestogodišnjakinja koja će joj naizgled poremetiti i ono malo reda koji se nalazio u njenom životu,ali joj ujedno i pomoći da shvati baš ono što do sada nikako nije mogla - Willa više nema, a ona mora nastaviti živjeti.

***

Jao. Što da drugo kažem. Kada sam prvi put ugledala ovu knjigu  (prije nepuna 24 sata) doživjela sam jedan od onih glupih filmskih trenutaka kada reagirate prejako na nešto naizgled nebitno. Nakon što me slušala kako non-stop blebećem o Tu sam pred tobom, mama mi se na vratima sobe pojavila sa ovom knjigom u rukama, a ja sam sva sretna zbog nove knjige pogledala što piše na koricama i jednostavno u šoku stavila ruke preko usta i raširenih očiju gledala u mamu nekih desetak sekundi (sad kad malo promislim, to mora da je izgledalo jako, jako glupo).

Nisam mogla vjerovati da postoji nastavak (a još sam manje mogla vjerovati da ja još za njega nisam čula). I tako, zatvorila sam se u sobu i provela lijepih par sati potpuno isključena od ostatka svijeta. Osjećala sam se kao da sam se ponovno našla sa starim prijateljima za koje sam mislila da više nikada neću čuti, jedva sam čekala svaku iduću riječ koja je govorila o tome što se sa likovima događalo dok nismo bili u kontaktu. Cijelo mi je vrijeme neki crvić u podsvijesti govorio "Ali, priča je gotova, ovo će ti ju samo pokvariti. koliko smo se glupih nastavaka načitali...." ipak, odlučila sam ga barem pokušati ignorirati.

Crvić nije bio u pravu, no na neki način, nije bio ni u krivu. Iskreno, još ne znam što točno osjećam prema ovoj knjizi. Ipak, jedna me se stvar dojmila.

Knjiga definitivno nema tu magiju koju ima prvi dio, nije srceparajuće lijepa i nema taj neki polished off osjećaj koji imaju sve takve knjige, onaj koji je imala i Tu sam pred tobom, gdje sve završi nekako zaokruženo i kako treba.

Ne, ova knjiga nije takva i upravo je to najbolja stvar u vezi nje. Ova knjiga ima svoj zaplet, nove likove i sve što imaju i ostale knjige tog žanra, ali u središtu priče još uvijek je život Lou nakon što ju je Will zauvijek ostavio. A on nije lijep i savršen. Nema sve u njemu baš smisla. Ova je knjiga daje svemu nekakav gorak okus realnosti jer, čak i kada jedan lik priče umre, bila ta priča stvarna ili fikcionalna, životi drugih likova se nastavljaju. Unatoč problemima, unatoč svemu s čime se trebaju nositi.

Knjiga ima neki svoj čar - ja sam iskreno obožavala lik Lily - njeno problematično ponašanje, drskost, sarkazam. Ona je zadržala dio Willa u toj priči, a njen odnos sa Lou je definitivno bio jedan od boljih dijelova knjige. Svidio mi se način na koji je Jojo Moyes napisala lik problematične, "neshvaćene" tinejdžerice - nije ju romantizirala, njeno pušenje i opijanje nije bilo "poetično" prikazano je kao obrambeni mehanizam - način na koji se ona nosila sa svojim, ne baš malim, problemima koji su se samo gomilali- Lily je napisana kao dijete. Dijete koje je napravilo puno pogrešaka i očajnički treba pomoć odrasle osobe. koje čini probleme jer ne zna što drugo.

Knjiga je zadržala humor koji je imao prvi dio - ne toliko učestao, no nekoliko sam se puta uhvatila kako sam se na glas nasmijala.

Jedino što mi se nije svidjelo jest da sam na nekim dijelovima imala osjećaj kao da čitam o nekom drugom liku - Lou nije bila ona ista, no pretpostavljam da i to ima smisla, ljudi se promijene kada izgube nekoga koga vole. Mogu reći i da što je knjiga išla dalje to sam sve više nekako ipak vidjela Lou kao Lou. A i drago mi je da je spisateljica pričala i o tome kako se Treynorovi nose sa svime te da su Louisini roditelji više upleteni u priču.

Tako da sada, dok pišem ovo i u glavi si nekako sve te dojmove pokušavam posložiti mislim da bi najbolje bilo da ovo završim tako da kažem da ja mislim da je na neki svoj način, ovo zapravo jako dobra knjiga koja se jednostavno jako razlikuje od originala. Što nije tako često i vrlo je zanimljivo.

Također bi htijela istaknuti da mi se osobno naslovnica u hrvatskom izdanju (izdavačke kuće Profil) svidjela više nego originalna naslovnica, što me ugodno iznenadilo (isko ja sa svoje ne mogu maknuti onu naljepnicu o filmu, a smeta miiiii).

Do čitanja

Mia