Mijin život je odličan - ima skladnu obitelj, dečka kojeg voli i upravo je primljena na Juliard - jednu od naprestižnijih glazbenih škola u Americi. Iako nije sasvim sigurna želi li otići na Juliard i rastati se od Adama koji ima velike snove za sebe i svoj bend, tu važnu odluku ovako i onako nikada neće morati donijeti jer će je automobilska nesreća u kojoj će se naći sasvim istrgnuti iz života koji joj je poznat. Mia će izgubiti roditelje i mlađeg brata, te sama pasti u komu i na umu imati samo jedno - treba li ostati?
"Doživjela sam i ja svoja razočaranja, bila sam usamljena, frustrirana i ljuta, osjetila sam sve one gluposti koje i ostali osjećaju. No nikad nisam osjetila tešku bol. Toga sam bila pošteđena. Nikada nisam dovoljno očvrsnula da bih se mogla nositi s onim s čime bih se morala nositi kad bih ostala."
Radnja ovog romana se odvija tijekom 24 sata i zbog tako kratkog vremenskog trajanja odvija se vrlo brzo. Mia ima samo jedan dan da odluči je li život bez njenih voljenih uopće život i je li ona sposobna nositi se sa takvom boli. Roman ima elemente fikcije - iako je Mia u komi ona vidi i čuje sve što se oko nje događa, a priča je popunjena sa nekoliko retrospekcija u kojima saznajemo o Mijinom odnosu sa Adamom i njenim najboljim prijateljima te o nekim trenucima koje je provela sa obitelji.
"Pitala sam ga koju pjesmu svira. "Nazvao sam je 'bluz za djevojku koja odlazi na Juliard i slama moje pankersko srce'."
Nikada ne plačem na knjige. Najbolje što je do sada neka knjiga iz mene izvukla je bio peckav nos. Sve dok se nisam dokopala ove. Jecala sam kao malo dijete i iskreno mi je žao onoga tko je nakon mene tu knjigu posudio iz knjižnice. Samo pisanje je nevjerojatno - već na samom početku - kada se govori o automobilskoj nesreći, bila sam očarana načinom na koji je autorica napravila kontrast između mirnoće početka vožnje i kaosa koji uslijedi.
Najbolji dio (ili najgori) je to što iako je knjiga grozno tužna i srcedrapajuća humor kojim su prožeta Mijina sjećanja potpuno promijeni ugođaj - njezina veza, veza njenih roditelja, razgovori sa najboljom prijateljicom... Sve je to tako normalno, tako svakodnevno. Svi mi proživljavamo neke trenutke slične onima kojih se Mia prisjeća i ni ne pomislimo koliko bi brzo mogli ostati bez svega toga. Mia je lik s kojim se lako poistovjetiti - njeni problemi postaju vaši, njene brige postanu vaše i polako vas potpuno uvuče u priču do te mjere da shvatite da zadržavate dah dok čitate jer ne želite pokvariti ono što će se dogoditi.
Ova knjiga je bila sve osim ono što sam očekivala, i "bolno lijep roman" je po meni savršen opis. Jedino što još mogu dodati jest da se nakon čitanja knjige osjeća jaka potreba da kažete svima koje volite koliko vam znače i da se jedno pola sata od završetka čitanja ne može normalno komunicirati.

Knjiga je snimljena u film, no ja ga još nisam pogledala i nekako najradije ne bih, ali u isto vrijeme me živu jede znatiželja.
 Što se trailera tiče, on mi je nekako meh...