"Ljudima se sviđala ta ideja o djevojci od papira. Oduvijek im se sviđala. A najgore je što se i meni sviđala. Ja sam je gojila i uzgojila (...) Na neki je način sjajno biti ideja koja se svima dopada, ali nikada nisam mogla biti ta ideja za samu sebe."
                                      ***
Volim SI-FI, volim krimiće, volim avanturističke romane. Romani sa realnim temama (oni koji ne govore o paralelnim svemirima, izmišljenim svjetovima, futurističkim distopijama, zločinima i slično) mi jednostavno nikad nisu legli (pod to mislim na ljubavne romane i romane o bolestima, ali to samo zato jer sam hipohondar). Svako malo se natjeram da pročitam neki i iako mi se ponekad i svide, nikada toliko da stvarno zavolim taj žanr knjiga. Knjige Johna Greena su jedina iznimka. Volim njegov stil pisanja, njegov humor i poruke koje želi prenijeti kroz svoje knjige oduševe me svaki put. Zadnja koju sam pročitala bila je "Gradovi na papiru". Jedina greška - prvo sam pogledala film. Bit ću iskrena, nakon što sam pogledala film uopće mi se nije dalo čitati knjigu. Ne zato jer sam mislila da znam radnju ili zato jer "Pa gledanje filma je isto kao i čitanje knjige" već zato jer je film bio tako grozan da mi je ubio želju za čitanjem Greenove knjige. Da nije bilo jedne prijateljice koja me uvjerila da je knjiga mnogo bolja i da je vrijedi pročitati najvjerojatnije ju nikada ne bih uzela u ruke. Na sreću, jesam.
I bila je odlična.
Originalna radnja, razrađeni likovi i zanimljivi dijalozi su ono što je čine toliko dobrom. No, ono što često shvatim kod Greenovih knjiga je da mi se više sviđa njihova poruka nego radnja.
Priča o pretjerano romantiziranoj Margo koju prate brojne legende i Quentenu, "štreberu" kojem se jako velik dio života vrti oko nje (Ajme majko, mrzila sam ga uz dubine duše) pokušava prenijeti poruku kako se ljudi ne bi trebali romantizirati već kako bi ih trebali pokušati gledati sa njihovim dobrim osobinama i sa njihovim manama - kao cjelinu (bar sam je ja tako shvatila). Kroz radnju saznajemo o njihovoj prošlosti i o tome u kojim su odnosima sada, kao tinejđeri te pratimo Quentina na putovanju na kojem će naučiti da ljudi često nisu onakvi kakvima se čine i da ponekad, umjesto da radimo nekakve pretpostavke, jednostavno gledamo svoja posla i usredotočimo se na svoj život (da... stvarno ne mogu smisliti tog lika....).

"To nije moja Margo" rekla je. A ja sam razmišljao o svojoj Margo, o Laceinoj Margo i Margo gospođe Speigelman. Svatko je od nas gledao neki drugi Margoin odraz u kući ogledala."

Još jedna stvar koja mi se stvarno sviđa kod Greenovih romana jesu stvarno dobri likovi. Voljeli ih ili ne, svaki lik ima jako razrađen karakter koji možda nije izravno napisan ali se "pokupi" tijekom čitanja (Ben je super btw).

Ne znam što da više kažem o knjizi osim da je stvarno dobra i vrijedna čitanja i da je film očajan i da ne gubite vrijeme gledajući ga...