Zoe Sugg je britanska vloggerica sa oko 9 milijuna pretplatnika na svom Youtube kanalu koja je prije šest mjeseci objavila vijest koja je mnoge šokirala - napisat će knjigu.

Iskreno, ovu knjigu nisam ni planirala pročitati, sumnjala sam da će je tako brzo prevesti na Hrvatski, a nije bilo šanse da ću ju naručivati preko interneta (pogotovo zato jer mi je tbr lista neprevedenih knjiga ogromna i nema šanse da bi ova knjiga uopće došla na red).

Ipak, jučer sam u knjižnici na YA odjelu naišla na jarko žutu naslovnicu i Zoeinu sliku i zaključila sam da joj, ako mi je već ovdje nadohvat ruke, mogu barem dati šansu.

Kada sam uzela knjigu u ruke i počela ju čitati odlučila sam ne razmišljati o tome zašto je objavljena i tko joj je autor, već ju čitati baš kao i svaku drugu knjigu - potpuno bez predrasuda.

I razočarala sam se.

Već na 95 stranici bila mi je puna kapa knjige i htjela sam je zatvoriti i provesti vrijeme čitajući nešto što zapravo ima smisla, no kako knjiga ima 250 stranica, odlučila sam ju dovršiti jer ne mogu ju otpisati kao lošu ako ju nisam pročitala do kraja, zar ne?

Dakle, da pričam malo o tome što stvarno ne valja, sada kada sam dovršila knjigu.

Prvo od svega, i ono što sam odmah zamijetila je pisanje. Knjiga nije napisana dobro, dapače, imala sam osjećaj da je ovo bilo prvo što je autorica ikad pisala. Također, imala sam dojam da knjiga nije bila prerađivana, da je ovo jednostavno bio prvi draft koji je odmah objavljen. Pisanje se malo popravlja pri kraju knjige, no to i dalje ne izgleda kao nešto što se u prvom tjednu moglo rasprodati više od Harry Pottera.
Pisanje koje je u engleskoj verziji moglo biti i prihvatljivo apsolutno je pokvario naš prijevod. Riječi koje bi trebale ostati na engleskom jeziku bile su prevođene dok su riječi za koje postoje sasvim normalne i svakodnevno korištene hrvatske riječi ostajale na engleskom (jedini prijevod selfie-ja koji prihvaćam je onaj iz serije "Kud puklo da puklo" a to je svojko. I to samo zato jer je korišten sarkastično. Sve ostalo se odbija)
Kada se napokon naviknete na loš način pisanja morat ćete se uhvatiti u koštac sa likovima.
Likovi su toliko nestvarni i u pokušaju da stvori nešto originalno autorica ih je prenapuhala i učinila nerealnima. Ako netko planira napisati knjigu kojoj je radnja smještena u stvarnom svijetu neka pazi na to da likovi nisu previše "životopisni". jer, budimo iskreni, nema šanse da izađete na ulicu i apsolutno svi koje vidite su izrazito, vidljivo neobični i zanimljivi. Neki likovi moraju biti dosadni i uobičajeni jer to knjigu čini realnom.
Radnja je u redu. Ali to je sve, sigurno nije jedna od onih knjiga o kojima ćete razmišljati danima nakon što ste ih pročitali.
Nekima će se svidjeti, ima slatku ljubavnu priču koja bi nekima mogla biti plus, no meni je bila izrazito naporna.
I ponovno, izrazito nerealna, namještena, savršeno poklopljena do te granice da sam svako malo okretala očima i jako puno puta bila u napasti da samo kažem "kvragu" i više nikad ne pogledam tu knjigu.
Knjiga bi trebala govoriti o introvertiranoj, nesigurnoj i dosta nespretnoj curi (gdje smo to već vidjeli? ) koja pati od napadaja panike koji joj se događaju od kad je bila u jednoj prometnoj nesreći (u kojoj nitko nije nastradao, jer znate, to bi knjigu učinilo malo stvarnijom, a to ne želimo) njenom blogu (koji uopće nema veliku ulogu u ovoj knjizi) i o tome što joj se događa - od toga da više ne podnosi najbolju prijateljicu do ljubavi na prvi pogled sa tipom iz New Yorka kojeg uopće ne poznaje ali bez problema s njim odlazi na put i odaje mu sve najdublje tajne (i njeni roditelji su sasvim ok sa tim).
Ipak, knjiga ima jednu dobru stranu. Bavi se problemima kao što su cyber bullying i napadaji panike i vjerujem da bi ljudima koji pate od jednog ili drugog mogla biti jako korisna i utješna
To je uglavnom to, knjigu uopće ne preporučam.

                                                                                                             Mia