Fairy in a library

Evo, jedna kratka recenzija za jednu kratku knjigu, da ovaj radni tjedan završim na visokoj noti reklo bi se jer mi se ova recenzija vrti po mislima jako dugo, ali nikako da ju napišem.

Cornelia Funke bila je prva spisateljica čije sam knjige samostalno uzela u ruke. Njene mi knjige na neki način predstavljaju prag koji sam prešla i tako ušla u svijet čitanja. Točno se sjećam kada sam s jedanaest godina pronašla njenog "Jahača Zmaja" na polici. Iako sam oduvijek voljela čitanje, ova je knjiga to prenijela na sasvim drugu razinu.
Maggie nema majku, živi sama s ocem i to joj je uvijek bilo dovoljno. Ljubav prema čitanju naslijedila je od njega i iako se često selila i mijenjala škole, bila je zadovoljna svojim životom.
Sve dok se jedne noći ispred njene kuće ne pojavi misteriozni čovjek plavo, crvene kose koja podsjeća na vatru.
Odjednom njen život se mijenja, mora ponovno otići od kuće, no ima osjećaj da se više nikada neće vratiti, putuje do njene tete Elinoir i iako Mo kaže da tamo idu zbog knjiga, Magie zna da laže.
Kada napokon iz njega izvuče neke odgovore saznaje da ih lovi čovjek po imenu Jarac, da Mo nije samo knjigoveža i da misteriozni vatreni čovjek, uistinu je vatren.

Grozno. Već smo u travnju, a ja još nisam objavila ni jedan post u 2016 (odlučila sam pustiti sve one "new year, new me" gluposti za sad, taman kad su sve ostale zamrle hehe)
Ne, šalim se. Iskreno, jako mi je falilo pisanje ovoga bloga ali uz školu i ostale obaveze nisam baš imala vremena za ništa (osim onih povremenih sati i sati na youtube-u ali to se ne racuna shhh)
Kada sam nakon toliko vremena ponovno bila u knjižnici pred nekoliko dana, teška sam srca posudila lektiru (i provela idućih sat vremena lupajući glavom u zid jer je bila tako prokleto dosadna) ipak, dopustila sam si uzeti još jednu knjigu koja mi je, samo zbog lijepih korica, zapela za oko već pred neko vrijeme pa se nadam da ću ju stići pročitati čim prije (ajme yay tako dugo nisam uzela novu knjigu).
U ostalim novostima, još imam samo nekih dva mjeseca do kraja škole (danas je zadnji dan proljetnih praznika šmrc šmrc) i onda se, na početku ljeta selim u novu kuću koja se više-manje nalazi usred ničega. Dobro, pretjerujem, ali je jako blizu šume i od svega što su ljudi rekli na lokaciju jedan od najdražih komentara mi je sestričnin -
"Prijatelji će morati odlaziti do tebe kao kod Trnoružice, malo šume, malo trnja i evo ih"
Ali, bezobzira na udaljenost od grada tako se veselim odlasku. Napokon ću imati svoju sobu, a ne dijeliti jednu s mlađim bratom i to je nešto što čekam od kad znam za sebe.
Da ne spominjemo put u Ikeu po sav namještaj. Tome se veselim više nego ičemu.
Napokon ću dobiti novi mobitel pa ću moći objavljivati i neke crappy fotografije jer to mi stvarno fali na ovome blogu.
To bi bilo to. Ovaj mali update je bio stvarno nepotreban ali mislim da je ovo najlakši način da se ponovno vratim u pisanje,
I što još da kažem osim
Sretna 2016!