Ima i nekog čara u tome - nisam imala pojma što da očekujem.

Nisam znala sadržaj, nisam znala tuđa mišljenja o knjizi, ništa, apsolutno ništa nije utjecalo na moj doživljaj knjige.

To bi bilo još bolje kada bi knjiga zapravo bila dobra.

Ovo se možda čini malo grubo, knjiga sigurno nije grozna, čitala sam mnogo gorih, ali definitivno nije dobra. Da malo argumentiram svoje mišljenje, ono što mi se najmanje svidjelo bilo je pisanje. Postoji taj određeni stil pripovijedanja i vrsta priče koju sam najviše puta vidjela u knjigama Johna Greena tako da, iako znam da nije prvi koji je na taj način ispričao svoje priče, dopustite mi da ga u nastavku zovem "Greenovskim". Dakle, greenovski stil pisanja - radnja se najčešće vrti oko mlade djevojke koja vrlo vjerojatno ima nekakvih dubokih psiholoških problema i ne može se nositi sa svojim životom kako treba, postoji ljubavna priča koja ne završi sretno i knjiga ima jaku poruku koja se provlači kroz cijelu radnju. Pisanje na taj način je jako riskantno, cijelo vrijeme autor hoda tankom linijom između tako reći "dubokog" i jednostavno napornog. Greenu nekako uvijek uspije ostati na dobroj strani, dok Davidu Arnoldu to definitivno nije pošlo za rukom.
Priča je naporna, glavni lik je šesnaestogodišnjakinja koja je "posebna" zato jer nije kao druge šesnaestogodišnje djevojke. Mislim stvarno? Ozbiljno? Zašto? Možda ima supermoći ili je s drugog planeta?
Ne.
Posebna je zato jer sluša pjesme s ploča na gramofonu i ne kupuje odjeću u dućanima sa hipsterskim vrećicama kao "druge cure".
Iskreno, tako mi je dosta takvih likova. Glupo je.Sarkastična je i zlobna i misli da je bolja od drugih. Sve već viđeno.
Priča se o njezinom velikom putovanju. Cilj putovanja - doći do mame. Zašto? Jer mama nije u redu. To je sve što znamo. Priča je nepotpuna, puna rupa u radnji, a pisanje je naporno. Vrlo je često autor poremetio dinamične dijelove pretencioznim načinom pisanja, punim usporedbi koje nemaju veze s vezom i sličnih bespotrebnih dodataka zbog kojih sam se često trebala vraćati i ispočetka čitati dijelove teksta samo kako bih shvatila što se zapravo dogodilo.
Što se "duboke poruke" tiče, ona je bila tako forsirana da sam se u jednom trenutku dok sam čitala nasmijala ne shvaćajući je li autor ozbiljan ili je cijelu knjigu napisao ironično.
Dosta sam sigurna da je bio ozbiljan
Knjiga definitivno nije nešto što bih preporučila, no barem će još dugo lijepo izgledati na mojim policama.
Do čitanja,
Mia